Islamska invazija Indije: najveći genocid u povijesti
Muslimanski povjesničar Firishta [puno ime Muhammad Qasim Hindu Shah, rođen 1560. i umro 1620.], autor Tarikh-i Firishta i Gulshan-i Ibrahim, bio je prvi koji je dao ideju o srednjovjekovnom krvoproliću koje se dogodilo u Indiji tijekom Muslimanske vladavine, kada je izjavio da je više od 400 milijuna hindusa ubijeno tijekom muslimanske invazije i okupacije Indije. Preživjeli su porobljeni i kastrirani. Rečeno je da je indijsko stanovništvo u vrijeme muslimanske invazije brojalo oko 600 milijuna ljudi. Do sredine 1500-ih hinduističko stanovništvo iznosilo je 200 milijuna.
U vrijeme kada su Britanci stigli do obala Indije i nakon više stoljeća islamskog zakona koji je vladao Indijom, hinduističko stanovništvo se nije ponašalo normalno; ponašali su se kao muslimani. Postoje mnoga izvješća svjedoka iz britanskih arhiva o užasnim hinduističkim incidentima koji su bili šokantni u svojoj okrutnosti prema Britancima – pa su stoga ponekad ljude nazivali “divljacima”. Da, svatko tko se kontaminira povezivanjem s islamskom 'kulturom' doista postaje ukaljan i podivljao. Upravo zato je Islam toliko štetan i opasan.
Danas, poput drugih kultura čija je duša masakrirana od strane Islama, Indija nije više istinski hinduistička nacija. Indija je sjena Islama, hinduizirana verzija Islama, gdje je svaka ljudska grozota oponašana i usvojena u kulturi kojoj je prije bila strana takva brutalnost. I u asocijaciji s tom stranom muhamedanskom štetočinom, te su islamske navike usvojene i prihvaćene kao "normalni" dio indijske kulture. Ali ako pogledamo predislamsku indijsku kulturu, to je općenito bila dobronamjerna kultura znanja i učenja, mnogo više nego što je danas.
Od vremena dinastije Umayyad (711. AD) do posljednjeg Mughala, Bahadur Shah Zafara (1858.), kojega su sami indijski povjesničari toliko hvalili kao velike vođe, čitavi su gradovi bili spaljeni, a stanovništvo masakrirano, sa stotinama tisuća ubijenih u svakoj kampanji, i sličnim brojem deportiranih kao roblje. Svaki novi osvajač napravio je (često doslovno) svoja brda od hinduističkih lubanja. Tako je osvajanje Afganistana 1000. godine bilo praćeno uništenjem hinduističkog stanovništva; regija se još naziva Hindu Kush, tj. "Pokolj Hindusa".
Mogulsko_Carstvo - Širenje Mogulskog Carstva i okupacija Indije.
Genocid koji su pretrpjeli Hindusi i Sikhi u Indiji od strane arapskih, turskih, mogulskih i afganistanskih okupacijskih snaga u razdoblju od 800 godina još uvijek nije formalno priznat od strane svijeta. Jedini sličan genocid u nedavnoj prošlosti bio je onaj nad židovskim narodom koji su počinili nacisti. Holokaust hindusa u Indiji bio je još većih razmjera, jedina razlika je bila u tome što je trajao 800 godina, sve dok sikhi u Punjabu i armije hinduističkih Maratha u drugim krajevima nisu efektivno nadjačali brutalne režime u borbi na život i smrt, u dijelovima Indije u kasnim 1700-ima. Postoje razrađeni književni dokazi o najvećem holokaustu na svijetu iz postojećih povijesnih suvremenih iskaza očevidaca. Povjesničari i biografi invazijskih vojski i kasnijih vladara Indije ostavili su prilično detaljne zapise o zločinima koje su počinili u svojim svakodnevnim susretima s indijskim hindusima. Ovi suvremeni zapisi hvalili su i veličali zločine koji su počinjeni – a genocid nad desecima milijuna hindusa, masovna silovanja hinduističkih žena i uništavanje tisuća drevnih hinduističkih/budističkih hramova i knjižnica dobro su dokumentirani i pružaju čvrste dokaze najvećeg holokausta na svijetu.
Dr. Koenraad Elst u svom članku “Je li postojao islamski genocid nad Hindusima?” tvrdi: “Ne postoji službena procjena ukupnog broja smrtnih slučajeva Hindusa od strane islama. Prvi pogled na važna svjedočanstva muslimanskih kroničara sugerira da su tijekom 13 stoljeća i na teritoriju golemom poput potkontinenta, muslimanski sveti ratnici lakše ubili više Hindusa nego, nacisti 6 milijuna ljudi u holokaustu. Ferishtha navodi nekoliko situacija kada su sultani Bahmani u središnjoj Indiji (1347.-1528.) ubili sto tisuća Hindusa, što su si postavili kao minimalni cilj kad god su htjeli kazniti Hinduse; a bili su samo provincijska dinastija trećeg reda. Najveći pokolji dogodili su se tijekom pohoda Mahmuda Ghaznavija (oko 1000. n. e.); tijekom stvarnog osvajanja sjeverne Indije od strane Mohammeda Ghorija i njegovih poručnika (1192. i dalje); i pod delhijskim sultanatom (1206-1526).On također piše u svojoj knjizi “Negacija u Indiji”:
“Muslimanska osvajanja, sve do 16. stoljeća, za Hinduse su bila čista borba na život i smrt. Cijeli gradovi su spaljeni, a stanovništvo masakrirano, sa stotinama tisuća ubijenih u svakoj kampanji, a sličan broj deportiran kao roblje. Svaki novi osvajač napravio je (često doslovno) svoja brda od hinduističkih lubanja. Tako je osvajanje Afganistana 1000. godine bilo praćeno uništenjem hinduističkog stanovništva; regija se još naziva Hindu Kush, tj. Pokolj Hindusa.”
Will Durant tvrdio je u svojoj knjizi iz 1935. “Priča o civilizaciji: Naše istočnjačko nasljeđe” (stranica 459):
“Muhamedansko osvajanje Indije vjerojatno je najkrvavija priča u povijesti. Islamski povjesničari i znanstvenici zabilježili su s velikim veseljem i ponosom pokolje Hindusa, prisilno obraćenje, otmice hinduističkih žena i djece na tržišta robljem i uništavanje hramova koje su izvršili islamski ratnici tijekom 800. godine poslije Krista do 1700. godine. Milijuni hindusa preobraćeni su na islam mačem tijekom tog razdoblja.”
Francois Gautier je u svojoj knjizi 'Prepisivanje indijske povijesti' (1996.) napisao:
“Masakri koje su ovjekovječili muslimani u Indiji su bez premca u povijesti, veći od holokausta Židova od strane nacista; ili pokolj Armenaca od strane Turaka; opsežnije čak i od pokolja južnoameričkog domorodačkog stanovništva od strane invazije Španjolaca i Portugalaca.”
Pisac Fernand Braudel napisao je u Povijesti civilizacija (1995.) da je islamska vladavina u Indiji kao “kolonijalni eksperiment” bila “ekstremno nasilna”, a “muslimani nisu mogli vladati zemljom osim sustavnim terorom. Okrutnost je bila norma – spaljivanja, pogubljenja po kratkom postupku, razapinjanja na križ ili nabijanja na kolac, inventivna mučenja. Hinduistički hramovi su uništeni kako bi se napravio prostor za džamije. Povremeno je bilo prisilnih obraćenja. Ako je ikad došlo do ustanka, odmah je i divljački ugušen: kuće su spaljene, krajolik opustošen, muškarci poklani, a žene odvedene u roblje.”
Alain Danielou u svojoj knjizi Histoire de l’ Inde piše:
“Od vremena kada su muslimani počeli dolaziti, oko 632. godine nove ere, povijest Indije postaje duga, monotona serija ubojstava, masakra, pljačkanja i razaranja. Kao i obično, u ime ‘svetog rata’ svoje vjere, svog jedinog Boga, barbari su uništili civilizacije, izbrisali cijele rase.”
Irfan Husain u svom članku “Demoni iz prošlosti” primjećuje:
“Dok povijesne događaje treba prosuđivati u kontekstu njihovog vremena, ne može se poreći da čak ni u tom krvavom razdoblju povijesti, hindusima koji su bili dovoljno nesretni da se nađu na putu bilo arapskim osvajačima Sindha i južnog Punjaba, ili srednjoazijski ljudi koji su ušli iz Afganistana, nije pokazana milost… Muslimanski heroji koji u povijesnim knjigama figuriraju kao junaci počinili su neke strašne zločine. Mahmud od Gaznija, Qutb-ud-Din Aibak, Balban, Mohammed bin Qasim i sultan Mohammad Tughlak, svi imaju krvave ruke koje vrijeme nije očistilo. Gledano hinduističkim očima, muslimanska invazija na njihovu domovinu bila je čista katastrofa. “Njihovi hramovi su sravnjeni, njihovi idoli razbijeni, njihove žene silovane, njihovi muškarci ubijeni ili odvedeni u robove. Kada je Mahmud od Gaznija ušao u Somnath u jednom od svojih godišnjih pohoda, pobio je svih 50 000 stanovnika. Aibak je ubio i porobio stotine tisuća. Popis užasa je dug i bolan. Ovi su osvajači opravdavali svoja djela tvrdeći da je njihova vjerska dužnost poraziti nevjernike. Ogrnuvši se zastavom islama, tvrdili su da se bore za svoju vjeru, dok su se u stvarnosti prepuštali običnom pokolju i pljački…”
Islam u Indiji
Afganistanski vladar Mahmud al-Ghazni napadao je Indiju čak sedamnaest puta između 1001. i 1026. godine. Knjiga 'Tarikh-i-Yamini' - koju je napisao njegov tajnik dokumentira nekoliko epizoda njegovih krvavih vojnih pohoda: “Krv nevjernika tekla je tako obilno [u indijskom gradu Thanesar] da je potok izgubio boju, bez obzira na svoju čistoću, i ljudi ga nisu mogli piti...nevjernici su napustili utvrdu i pokušali prijeći zapjenjenu rijeku...ali mnogi od njih su ubijeni, odvedeni ili utopljeni... Gotovo pedeset tisuća ljudi je ubijeno.” U suvremenom zapisu – 'Tadž-ul-Ma'asir' od Hassna Nizam-i-Naishapurija, navodi se da kada je Qutb-ul-Din Aibak (tursko-afganistanskog porijekla i prvi sultan Delhija 1194.-1210. n. e.) osvojio Meerat, srušio je sve hinduističke hramove u gradu i na njihovim mjestima podigao džamije. U gradu Aligarhu, preobratio je hinduističke stanovnike na islam mačem i odrubio glave svima koji su se pridržavali vlastite vjere.
Perzijski povjesničar Wassaf piše u svojoj knjizi 'Tazjiyat-ul-Amsar wa Tajriyat ul Asar' da kada je Alaul-Din Khilji (Afganistanac turskog podrijetla i drugi vladar dinastije Khilji u Indiji 1295.-1316.) zauzeo grad Kambayat na vrhu zaljeva Cambay, ubio je odrasle muške hindu stanovnike za slavu islama, pokrenuo rijeke krvi, poslao žene u zemlji sa svim njihovim zlatom, srebrom i draguljima u svoj dom, i učinio je oko dvadeset tisuća hinduističkih djevojaka svojim privatnim robovima.
Indija ima duboku, dugu kulturnu povijest. Hinduizam je tamo započeo oko 1.500 godina prije Krista, a budizam oko 6. stoljeća prije Krista. Ova je kultura razvila impresivne intelektualne, vjerske i umjetničke dosege. Prije i poslije ranih dana islama, indijski znanstvenici su svoja djela iz znanosti, matematike (nula, algebra, geometrija, decimalni sustav, takozvani 'arapski' brojevi zapravo hinduistički!), medicine, filozofije itd. dali na prosudbu drugih (uključujući muslimane, npr. Bagdad). Drugi su došli studirati na etablirana indijska sveučilišta. Indijska djeca (dječaci i djevojčice) obrazovala su se u relativno raširenom obrazovnom sustavu u širokom spektru predmeta, npr. znanost, medicina i filozofija. Indijska umjetnost i arhitektura bili su veličanstveni. Bili su napredan narod. Zatim je došao islam – klanje, ropstvo, silovanje, nasilje, pljačka; uništavanje vjerskih objekata, umjetnosti i arhitekture; siromaštvo, iskorištavanje, poniženje, glad, prisilno obraćenje, pad intelektualnih nastojanja, društveno uništenje i pogoršanje društvenih bolesti. Za islam, sve što nije islamsko je iz vremena neznanja – džahilijjeta – i mora biti uništeno (ili prisvojeno i nazvano islamom!). Napad je stvorio Rome (Cigane), uništio 'hinduistički' Afganistan i formirao Pakistan (Kašmir) i Bangladeš.
Cijena muslimanskih invazija je ogromna u životima, bogatstvu i kulturi. Procjene sugeriraju da je 60-80 MILIJUNA umrlo od ruku muslimanskih osvajača i vladara samo između 1000. i 1525. (tj. preko 500 godina - stanovništvo je JAKO SMANJENO). (Lal citiran u Khan str. 216) Mislite da je nemoguće? U ratu za neovisnost Bangladeša, 1971., muslimanska pakistanska vojska ubila je 1,5-3 milijuna ljudi (uglavnom muslimana…) u samo 9 MJESECI. (Khan str. 216). Svijet je gledao na drugu stranu - ali ne radimo li mi to uvijek kada su muslimani ti koji čine nasilje! [*Stvarni broj hindusa koje su muslimani brutalno pobili bio je oko 400 milijuna, a ne 60-80 milijuna, prema Firishti [1560.-1620.], autoru Tarikh-i Firishta i Gulshan-i Ibrahim]. Na temelju dostupnih brojki, broj porobljenih Indijaca je ogroman!
Muslimansko osvajanje Indije bilo je vjerojatno najkrvavije u povijesti: Islamski povjesničari i znanstvenici zabilježili su s najvećim veseljem i ponosom pokolje Hindusa, prisilno obraćenje, otmice hinduističkih žena i djece na tržišta robljem i uništavanje hramova koje su izveli islamski ratnici od 800. do 1700. godine. Milijuni hindusa preobraćeni su na islam mačem u ovom razdoblju” (povjesničar Durant citiran u Khan str. 201)
A Rizwan Salim (1997) piše što su arapski osvajači stvarno učinili: 'Divljaci na vrlo niskom stupnju civilizacije i bez kulture vrijedne imena, iz Arabije i zapadne Azije, počeli su ulaziti u Indiju od ranog stoljeća nadalje. Islamski osvajači srušili su bezbrojne hinduističke hramove, razbili bezbrojne skulpture i idole, opljačkali bezbrojne utvrde i palače hinduističkih kraljeva, ubili ogroman broj hinduističkih muškaraca i odveli hinduističke žene, ali čini se da mnogi Indijci ne shvaćaju da su strani muslimanski pljačkaši uništili povijesnu evoluciju mentalno najnaprednije civilizacije na zemlji, najbogatije maštovite kulture i najsnažnijeg kreativnog društva.” (citirano u Khan str. 179)
Naravno, Indijci su se prije islama borili, ali NIJE bila praksa porobljavanja ili pustošenja, masakra, uništavanja vjerskih objekata ili činjenje štete usjevima i poljoprivrednicima. Borbe su se obično vodile na otvorenom terenu između vojnog osoblja. (Khan str. 205-207) Nije postojao koncept 'plijena' pa su Indijci bili nespremni za islamski napad. Autohtoni Indijci bili su prisiljeni bježati u džungle i planine ili se suočiti s iscrpljujućim iskorištavanjem i porezima, klanjem ili porobljavanjem dok je njihovo društvo bilo ponižavano i uništavano. Muslimani su stalno napadali domorodačko, idolopokloničko stanovništvo i također su se borili jedni protiv drugih u neprestanim pobunama generala, poglavica i prinčeva tijekom cijelog vremena islamske vladavine (Khan str. 205).
Ropstvo: U početku je 'Indija' uključivala dio današnjeg Pakistana (Sindh), Bangladeš/Bengal i Kašmir. Hinduizam i budizam cvjetali su u Afganistanu prije islamskog preuzimanja vlasti (7. stoljeće). U 16. stoljeću Afganistan je bio podijeljen između muslimanskog mogulskog (mogolskog) carstva Indije i Safavida u Perziji. U početku su bezbožni Umajadi dopustili hindusima dhimmi status (status zaštićene osobe) – vjerojatno zbog njihove velike brojnosti, otpora prema islamu i njihove vrijednosti kao izvora prihoda od poreza. Ovo krši islamski tekst i zakon koji zahtijeva smrt ili obraćenje za idolopoklonike i mnogobošce. Kada je sultan Iltutmish (umro 1236.) upitan zašto hinduistima nije dat izbor između smrti i islama, on je odgovorio: “Ali u ovom trenutku u Indiji…muslimana je toliko malo da su poput soli (u velikoj posudi)…međutim, nakon nekoliko godina kada će u glavnom gradu i regijama i svim malim gradovima muslimani biti dobro stacionirani i trupe će biti veće….bilo bi moguće dati Hindusima izbor između smrti ili islama” (citirano u Lal [c] str. 538) (Možemo li nešto naučiti iz ovoga) Unatoč njihovom navodnom statusu 'dhimmi', masovni pokolji, masovno prisilno obraćenje i masovno porobljavanje s rezultirajućim prisilnim obraćenjem na islam prakticirali su se tijekom islamske vladavine i u 20. stoljeću, jer su mnogi od idolopoklonika/mnogobošca zahtijevali da se obrate ili umru. Hinduistički borci i muškarci bili su zaklani, a žene i djeca porobljeni. Eunuško ropstvo prakticirano je na mladim dječacima.
Često se ne daju stvarni brojevi, samo komentari poput 'bezbroj zarobljenika/robova' ili 'sve žene i djeca su odvedeni'. Tamo gdje su brojevi zabilježeni, oni su zastrašujući. Uz ljude, muslimani su odnosili sve što su mogli — novčiće, dragulje, odjeću, odjeću, namještaj, idole, životinje, žito itd. ili uništavali. Muslimanski vladari bili su stranci. Do 13. stoljeća većina robova je poslana izvan Indije, ali nakon sultanata u Delhiju (1206.) zadržani su da rade za sultanat, prodani u Indiji ili poslani drugdje. Robovi iz drugih krajeva bili su uvezeni, a muslimanske vojske bile su sastavljene od širokog spektra stranih robovskih skupina 'preobraćenih' na islam i 'hinduista' i indijskih 'konvertita'. Robovi su bili obećani plijen od Allaha i njihovo dobivanje je bila jaka motivacija za džihad.
“robova je bilo toliko da su postali vrlo jeftini; ljudi su bili poniženi, ali ovo je Allahova dobrota, koji odaje počasti vlastitoj vjeri i ponižava nevjerstvo”. (Muslimanski kroničar Utbi o pohodu robova sultana Subuktigina iz Gaznija [942.-997.] u Sookdheo, str. 166)
U Sindhu (prvo područje koje je uspješno napadnuto) rana 'muslimanska' zajednica bila je sastavljena uglavnom od robova preobraćenih na islam i malog broja arapskih gospodara (Khan str. 299). U početku su robovi bili istjerani iz Indije npr. Qasim (Arap), osvajač Sindha kojeg je poslao Hajjaj bin Yusuf Sakifi u kalifat Walida I, uzeo je 300.000 ljudi u trogodišnjoj kampanji 712.-715. (Khan str. 299, Trifković str. 109) . Muslimanski borci dolazili su odasvud kako bi sudjelovali u ovom 'džihadu'. Qasim je iznenada opozvan i pogubljen (vjerojatno tako što je posijan u životinjsku kožu) zbog navodnog zlostavljanja 2 Sindhi princeze namijenjene kalifovom haremu!! (Lal [c] str. 439)
Gaznividi-Turci iz Gaznija, Afganistan (997.-1206.) koji su pokorili Punjab.
Od 17 pohoda (997.-1030.) sultan Muhmud Ghazni (Turčin iz Afganistana, 997.-1030.) poslao je stotine tisuća robova u Ghanzi (Afganistan) što je rezultiralo gubitkom od oko 2 milijuna ljudi putem klanja ili porobljavanja i prodaje izvan Indije (Khan str. 315). Kroničari (npr. Utbi, sultanov tajnik) iznose neke brojke npr. -iz Thanesara je muslimanska vojska vratila 200.000 zarobljenika u Ghazni (Afganistan). Godine 1019. odvedeno ih je 53.000. Nekada je kalifova 1/5 udjela bila 150.000 što sugerira 750.000 zarobljenika. 500.000 je zarobljeno u jednoj kampanji (kod Waihinda) (Lal [c] str. 551)
Mahmudov tajnik al-Utbi bilježi: „Mačevi su bljesnuli poput munje usred tame oblaka, a fontane krvi tekle su poput pada zalazeće zvijezde. Božji prijatelji su porazili svoje protivnike….Musalmani su se osvetili nevjerničkim Božjim neprijateljima ubivši njih 15.000…učinivši ih hranom zvijerima i pticama grabljivicama….Bog je također podario svojim prijateljima toliki plijen koliko je izvan svih granica i proračuna, uključujući 500.000 robova, lijepih muškaraca i žena” (Khan str. 191) Gaznividi su vladali u 'islamskom sultanatu Punjab' do 1186. Napadi u Kašmiru, Hansiju i oblastima Punjaba rezultirali su masovnim pokoljem i porobljavanjem, npr. 100.000 u napadu na Punjab 1079. (Tarik –i-Alfi u Khan p. 276-7, Lal [d] str. 553
Pod Ghaurividskim vladarima (Turcima), npr. Muhammadom Ghaurijem (Afganistanac) i njegovim vojnim zapovjednikom, tadašnjim vladarom, Qutbuddinom Aibakom (r1206.-1210.), uspostavljen je Delhijski sultanat. Nastavila su se masovna odrubljivanja glava, porobljavanja, prisilna pokrštavanja, pljačka i uništavanje hramova. Robova je bilo nevjerojatno mnogo. Godine 1195. Aibak je uzeo 20 000 robova od Raja Bhima i 50 000 u Kalinjaru (1202.) (Lal [c] str. 536). “Čak je i siromašni (muslimanski) domaćin postao vlasnik brojnih robova.” (Khan 103, Lal [c] str. 537).
Kroz 13/14. stoljeće kojim su vladali Khilji (Khaljis) i Tughlaq, ropstvo je raslo kako se islam širio. Tisuće robova se svakodnevno prodavalo po niskoj cijeni (Khan, str. 280). Zarobljavanje robova od strane Alauddina Khiljija (r. 1296.-1316.) bilo je nevjerojatno i on je robove okovao i ponizio (Lal [c] str. 540). Samo u Somnathu: “Zarobio velik broj lijepih i elegantnih djevojaka, oko 20.000 i djece oba spola ..više nego što pero može nabrojati. Muhamedanska vojska dovela je zemlju do potpune propasti, uništila živote stanovnika, opljačkala gradove i zarobila njihovo potomstvo.” (povjesničar citiran u Bostom str. 641, Lal [c] str. 540) Tisuće su masakrirane. Alauddin Khilji (r. 1296.-1316.) imao je 50 000 DJEČAKA robova u svojoj osobnoj službi i 70 000 robova neprekidno je radilo na njegovim zgradama. (Lal [c] str. 541) Žene su prakticirale Jauhar (spaljivanje ili samoubijanje kako bi izbjegle porobljavanje i silovanje) i sati (samospaljivanje na lomači).
Sufi Amir Khusrau primjećuje "Turci, kad god žele, mogu zaplijeniti, kupiti ili prodati bilo kojeg hindusa" (Lal [c] str. 541)
Porobljeni i kastrirani Eunusi: Po cijelom islamskom svijetu pokoreni su bili kastrirani, uključujući i Indiju. To je učinjeno kako bi muškarci mogli čuvati harem, pružati tjelesno uživanje vladarima, davati odanost vladaru jer nisu imali nade za vlastitu obitelj i naravno, ovo je brzo smanjilo rasplod pobijeđenih. Kastracija je bila uobičajena praksa tijekom muslimanske vladavine, što je vjerojatno doprinijelo PADU indijske populacije s 200 milijuna u 1000. godini nove ere na 170 milijuna u 1500. godini nove ere (Khan, str. 314) Nakon što je sultan Bakhtiyar Khilji osvojio Bengal 1205., postao je vodeći dobavljač kastriranih robova. To je ostao slučaj u mogulskom razdoblju (1526.-1857.). Akbar Veliki (1556-1605) posjedovao je eunuhe. Rekao je da je Khan Chaghtai posjedovao 1200 eunuha (službenik Akbarovog sina Jahangira)! U Aurangzebovoj vladavini, 1659. u Golkundi (Hyderabad), 22 000 dječaka je uškopljeno i dato muslimanskim vladarima i namjesnicima ili prodano. (Khan 313). Sultan Alauddin Khilji (r 1296-1316) imao je 50.000 dječaka u svojoj osobnoj službi; Sultan Muhammad Tughlaq (r. 1325.-1351.) imao je 20.000, a sultan Firoz Tughlaq (r. 1351.-1388.) imao je 40.000. Sultan Firoz Tulghlaq volio je sakupljati dječake na bilo koji način i imao je ukupno 180.000 robova (Lal [c] str. 542). Nekoliko zapovjednika pod različitim sultanima bili su eunusi. Muslimanski povjesničari bilježe 'zaljubljenost' sultana Mahmuda Gaznija, Qutbuddina Aibaka i Sikandara Lodija – u zgodne mlade momke! Sultan Mahmud je bio zaljubljen u svog hinduističkog zapovjednika Tilaka (Khan str. 314)